Možete me zvati Tata Tomy

Tako me je od malih nogu zvala moja jedina kći Dora i to su prihvatili svi - od mame Bibe i bake Gite preko prijateljica i prijatelja do čitateljica i čitatelja. Čitateljice i čitatelji brzo postanu prijatljice i prijatelji, ali eto - od kako se bavim pisanjem uveo sam i ovu "međukategoriju".

Nekoliko životnih detalja

Vukovar je u ljeto davne 1965. preživio još jednu poplavu. Dunav se izlio kao nikada prije, a ni poslije. Barem tako kažu. Vjerujem im na riječ za ono prije. Znam da poslije nije. Još su mi rekli da sam gledao vodena prostranstva kroz prozor rodilišta i, valjda od straha, napunio pelenu straga. Tako je, eto, počelo.
Sjećam se da pohvalnicu prvi put nisam dobio u sedmom razredu, ali sam zato dobio ukore razrednika i nastavničkog vijeća. Falio je još jedan, pa bi moji gimnazijski i studentski dani ostali samo puste želje. Sljedeće godine umro je drug Tito. Nas nekoliko osmaša vidjelo je u tome priliku da na nekoliko dana zbrišemo iz škole jer, kao, idemo na sprovod u Beograd. Nisu nas pustili, naravno.
Ali su nas to ljeto barem pustili da tjedan dana provedemo pod šatorima na adi Kirtoš na drugoj obali Dunava, kod Borova. Bilo je ludo i nezaboravno, sve dok nam jedne noći nisu došle svinje i naš kamp uneredile do te mjere da bi daljnji boravak na toj lokaciji bio s one strane granice mazohizma. Ostatak ljeta proveli smo na bazenu, kao, uostalom, i sva ljeta prije i poslije.

Tata

Sljedeća ludorija koje se sjećam skok je iz aviona, i to ispravnog. Na to me indirektno nagovorio moj rođeni otac. Pričao mi je kako je on kao momak skakao s padobranom, pa sam i ja krenuo istim stopama. Nije krv voda. Ja sam, kako to i treba biti, otišao i korak dalje, pa sam završio, osim padobranskog tečaja, još i osnovnu obuku pilota jedrilice. Za jednu generaciju sasvim dosta. Ako moja kći odluči letjeti na Mars – nemam se pravo buniti.
U međuvremenu sam počeo programirati. I to je nešto u čemu sam sigurno prvi u cijeloj familiji Beronić. To radim i sada, skoro četrdeset godina poslije. Zanimanje za računala odvelo me na studij u Zagreb i to je presudno utjecalo na moj životni put. Ne zbog diplome. Nju sam ostavio u roditeljskom domu i izgorjela je u ratu. Već zbog Bibe. Upoznali smo se na prvoj godini i ostali (za)jedno za vječnost.
Desetak godina, koje nam se sada čine kao da su iz nekog drugog života, proveli smo u Švicarskoj i Njemačkoj. Skitali smo i po Francuskoj, Engleskoj, Austriji… Zapad je prostor u kojemu smo se uvijek dobro osjećali.

Tomy

Ipak, jedno jutro krajem devedesetih, iz obiteljskih razloga, osvanuli smo u Krnjaku i tu se trajno nastanili u kući koju je Biba naslijedila od bake i djeda. I tako sam se konačno udao. Skupili smo roditelje, bake i djedove i život je krenuo mirnijim tokom. Polako i sigurno, kao Dunav.
Život na selu donio nam je bogatstvo raspolaganja vlastitim vremenom i jednu kćer. Dora je otišla još najmanje jedan korak dalje. Nadam se da će i njezina djeca biti još bolja i naprednija.
I eto, prebivši pedesetu, neću reći na kraju puta, jer još mi je zanimljivo među svima vama, počeh pisati. Do sada sam objavio pet knjiga, šesta je već u pripremi za tisak, a sedma se primiče kraju.
Sve mi je draže potpisivati se onako kako me zovu supruga, kćer i prijatelji pa ću to učiniti i ovoga puta.

Tata Tomy