- Javite knezu! – viknuo je zapovjednik straže kada se brod približio dovoljno da ga se moglo prepoznati. – Karaka sa zastavom grofova Celjskih.
Glasnik odmahne rukom i otrči prema gradu. Brzo se vratio i najavio skori dolazak svoga gospodara. Uzbuđenje je naglo raslo. U znak dobrodošlice na svim gradskim jarbolima podignute su crveno-zlatne zastave.
Kad se knez Mikula popeo na krunište najviše kule, karaka je već bila spustila jedra i polako se na vesla približavala pristaništu. Pokušavao je prepoznati lice kneginje Katarine Cararre, udovice njegovog strica kneza Stjepana Krčkog. Prošlo je petnaest godina otkada su se posljednji put vidjeli. Bilo je to na Modrušu, kada je njegov otac Ivan V., zvani Anž, nakon kraće vojne opsade preuzeo posjede svog pokojnog brata.
Naime, knez Stjepan svoju je jedinu kćer Elizabetu još kao djevojčicu zaručio za Fridrika II. Celjskog, tada još dječaka tek koju godinu starijega od nje, a u tom braku vidio je dobru priliku. Grofovi Celjski bili su knezovi izbornici Svetog Rimskog Carstva, tako da se Elizabeti otvorila mogućnost jednoga dana postati njemačkom caricom, jer je Fridrik kao prvorođeni sin trebao naslijediti svog oca Hermana. Nažalost, Stjepan je umro dok je Elizabeta još bila nedorasla za udaju, a Anž naprosto nije mogao dozvoliti da pola djedovine knezova Krčkih samo tako prijeđe u ruke Celjskima te je odlučio vojno zauzeti modruški Tržan, u kojemu su bile Katarina i Elizabeta.
Mikula je, naravno, pratio svog oca u tom pohodu i sudjelovao u pregovorima sa strinom Katarinom te je osobno svjedočio nagodbi po kojoj se Katarina u svoje i Elizabetino ime odriče nasljeđa knezova Krčkih, a zauzvrat će joj Ivan, između ostalog, isplatiti i Elizabetin miraz od 32.000 zlatnih forinti. Ovaj dogovor potvrdio je i sam kralj Žigmund te još neki velikaši, te nitko nije dvojio njegovu provedbu.
***
Mornari s karake dobacili su momcima na obali brodsku užad, a oni su, pak, počeli snagom svojih mišića privlačiti brod uz pristanište. Mikula još uvijek nije prepoznao Katarinu. Na palubi je vidio tek nekoliko mladih žena u skupocjenim haljinama. Jedna od njih trebala je biti i njegova sestrična Elizabeta. Sjećao se njezinog znatiželjnog pogleda kada je zauvijek odlazila iz Modruša za Ortenburg, u kojemu je provela mladost. Tada je tek napunila deset, a sada je udana žena, na bračnom putovanju sa svojim mužem Fridrikom, a on, Mikula IV., knez Krčki, treba ih dočekati i ugostiti kako dolikuje grofici i rodici te njezinom uglednom mužu. Duboko udahne i uputi se prema pristaništu.