Naslonivši se na krunište brinjske utvrde, knez Bartol je u povjetarcu osjetio mirise poljskog cvijeća. Bila je sredina lipnja i žitna polja u ravnici ispod zidina već su počela žutjeti obećavajući dobru žetvu. Prošla je godina bila loša pa je zalihe dostatne za zimu morao dopremiti iz Otočca.
- Bit će dobro. – izgovori više za sebe.
- Što će biti dobro? – trgne se na glas iza sebe.
Kneginja Jelena prilazila je pružajući mu smotanu listinu zalivenu velikim voštanim pečatom.
- Žetva. – ispruži ruku. – Ove godine, ako nam Bog podari dobro vrijeme još nekoliko tjedana, imat ćemo dovoljno svoga žita. Što je to?
- Upravo je stiglo iz Stolnog Biograda. – preda mu svitak. – Ima pečat kraljice Elizabete.
- A gdje je glasnik? – Bartol dobro promotri crveni vosak.
- Pustila sam ga da zbrine konja i okrijepi se. – znatiželjno je pogledavala u listinu. – Rekla sam mu da ćeš ga primiti kasnije. Hajde, otvori to već jednom. Ne šalje ti kraljica pismo svaki dan.
Knez se nasmiješi, prelomi pečat i razmota svitak. Jelena stane do njega i udubi se u čitanje.
- Traži da joj budeš pratnja na putu u Napulj. – ushićeno pogleda u muža. – S njom će biti i princ Andrija. Sigurno ga želi oženiti za kraljicu Ivanu i tako mu osigurati krunu. Ovoga puta idem i ja s tobom. Kraljevsko vjenčanje neću propustiti.
- Ovdje piše da smo u kraljičinoj pratnji samo Dujam i ja. – pokušavao je zvučati ozbiljno. – I da joj trebamo osigurati dobar brod za plovidbu do Napulja. Tebe ne spominje. A ni Dujmovu Elizabetu. Čekaj da pročitam još jednom.