Kneginja Elizabeta nije namjeravala provesti proljetno sunčano popodne u kneževskoj dvorani. Svog supruga, gospodara Trsata kneza Fridrika III. Krčkog, i njihovog gosta, mletačkog poslanika Nikolu Betana, naprosto je natjerala da osjetljiv politički razgovor o budućnosti krčke knežije nakon smrti kneza Dujma II. obave u ugodnom ambijentu gornje terase kaštela.
- Serenissima me je obvezala prenijeti Vam našu zabrinutost zbog svega ovoga što se događa nakon smrti Vašeg slavnog oca. – Mlečanin je počeo iznositi razlog svog dolaska pomalo oholo pogledavajući svoje domaćine. – Poznajući pokojnog kneza, njegov ugled i postignuća, ne samo u odnosima prema Veneciji već i prema kralju Karlu, te imajući u vidu i Vašu ulogu kao njegovog jedinog nasljednika, neugodno smo iznenađeni regentstvom Vaših rođaka, tim više što nam još uvijek nisu obznanili svoje namjere.
Zastao je na trenutak primijetivši da je knez malo trznuo usnama nakratko se nasmiješivši. Upitno je podigao obrve. Fridrik nakratko pogleda prema Elizabeti, dajući joj do znanja da slobodno preuzme riječ.
- Meni je još veće iznenađenje da Serenissima ne poznaje tradiciju knezova Krčkih. – zvučala je odlučno i mirno. – Za ovih dvjesto godina već se sedam generacija naše porodice promijenilo u kneževom dvoru na Krku. Nešto ste za sve to vrijeme već trebali naučiti.
Fridriku nije promaknulo da je naglasila riječi naše porodice i za to ju zahvalno pogleda. Bio je ponosan na znanje i sposobnosti svoje supruge, naročito na njezinu govorničku vještinu. Za razliku od većine plemkinja, nije se ustručavala iznijeti svoje misli i stavove pred muškarcima. Dok su drugi muževi svoje žene pokazivali samo kao neku vrstu osobnog ukrasa, njemu je Elizabeta bila tajno diplomatsko oružje.
- Na što točno misli Vaša milost? – poslanik nije mogao prikriti svoju nelagodu.